Силвио Марић (51), бивши хрватски защитник, је трећи гост на подкасту 'As s klupe: Powered by Carlsberg', посвећеном хрватској националној фудбалској репрезентацији. Играл је 19 утакмица и забио један гол за националну репрезентацију, укључујући Светски првенство 1998. где је Хрватска освојила бронцу.

- Требало ми је да дам много више за репрезентацију, али, на жалост, мне су спречиле ране. Имал сам тешку рану на колену у Португалу одмах на првој утакмици, касније и у Панатинаикосу. Жао ми је што нисам одиграо више утакмица за "ватрена". Срећом, био сам на том Светскому '98. - каже Марић.

Сећаш ли се дебија за репрезентацију?

- Како је? Било је то у Грцији 1997. Задња квалификација за Светски, требала нам је победа. Данска је већ осигурала место. Ми smo pobijedili, Šuker je to riješio, a onda nam je i trebala pobjeda Danske protiv Grčke. Peter Schmeichel je skidao čudesa i zaustavio Grke. Davor Šuker mu se javio i poslao mu nekakvu šunku, nešto tako. Branio je kao lud, ha, ha! Zatim dodatne kvalifikacije protiv sjajne Ukrajine, koju je praktički činio cijeli kijevski Dinamo koji je tad harao Europom...

Шта ти прво падне на пометкако да размишљаш о Светскому?

- Prva asocijacija na tu svjetsku smotru je Vittel, kamp u kojem smo bili. Izolirani od svega... Nismo uopće znali magnitudu tih pobjeda i sjajnih rezultata koje smo nizali. To je bio resort, imali smo potpuni mir. Mi klinci u repki morali smo paziti na ponašanje, kako predstavljamo svoju zemlju. Meni je to tad bilo sve woow. Ćiro je bio izbornik, znamo kakav je bio. Znao je reći: "Sine, ako mi ne daš sve, nisi mi dao ništa". Pa dok ja shvatim što je s tim želio reći...

To je bilo vrijeme bez mobitela, internet je bio u povojima. Kad ste postali svjesni da je u Hrvatskoj zbog svega potpuna ludnica?

- Bilo nam je jako žao nakon poraza od Argentine u skupini jer smo mislili da ćemo se križati s Englezima. A onda Rumunji tamo iznenade i sruše Engleze i pošalju ih na Argentinu. A mi onda s Rumunjima... Imali smo malo i sreće. Tad smo postali svjesni svega. Puni stadioni, atmosfera, navijači... Baš tih dana Šuker i Boban nabavili su kazete slavlja naših navijača diljem Hrvatske. Riva, Jelačić plac, Osijek, Rijeka...

Pali su Rumunji, potom i Nijemci...

- S Nijemcima smo imali povijest još s EP-a 1996., kad nas je sudac zeznuo... Nismo uoči susreta s njima bili optimistični, ali imao je Ćiro svoje fore. Prije sastanka nas okupi i kaže: "Zvao me ovaj, zvao me onaj, svi kažu da ćete dobiti pet komada". S tog sastanka izašli smo nabrijani. Pa im zabiješ tri komada. Pitao sam Vlaovića kako to da je odlučio pucati u blok u onoj situaciji pa mi kaže: "Osjećao sam da će izmaknuti nogu". Ma, jedino tako si mogao pobijediti takve reprezentacije, izvanserijskim golovima.

Kako je Anthonyju Šeriću, vama i ostalim mladim igračima na tom SP-u bilo uklopiti se među starije dečke?

- Meni je to bilo nestvarno. Biti s Prosinečkim u sobi, igrati uz facu Bobana. Pa kad su mi Bilić i Štimac objašnjavali gdje moram stajati... Bilić je bio dobar kao kruh, Štimac je bio mangup. Bokšić je bio opasna faca, žao mi je što ga nije bilo na SP-u zbog ozljede. Pod normalno je bilo da Šimić, ja ili netko mlađi nosi lopte, ide po čunjeve. Išli bismo i u pekaru da su nas slali po nešto, ali nisu naši stariji igrači bili takvi.

Tih godina Dario Šimić i vi imali ste u Dinamu svoj fan klub?

- Nevjerojatno, da. Imao je 5000 članova. Bile su bilježnice s našim likom, gumice za brisanje... Stalno smo se zafrkavali. Znao sam prodavati foru da me zvao David Beckham da pita kako se radi taj marketing, ha, ha!